Dan za danom, pjesnik i djeca uce da zive zajedno, da se upoznaju, vole i sanjaju... Ljepota ove ljubavi im pomaze da prevazidju poteskoce svakodnevnog zivota u razrusenom gradu. Uprkos nestasici hrane, oni spasavaju ranjenog psa, koji djecacima postaje novi prijatelj.
Hamza napokon dolazi do nekih informacija o tetki Aisi i pocinje pripremati odlazak djece za Hrasnicu, odakle ce moci otici u Njemacku. Ali, Adis i Kerim, koji su u Hamzinoj prijaznosti nasli udobnost doma, ne nalaze ideju o odlasku primamljivom. nakon sto mu granata unisti kucu, Hamza postaje jos odlucniji u namjeri da evakuira djecu. Odlazi sa njima u zonu razdvajanja i ostaje sam u strahu da li je njegova "nova familija" sretno stigla na odrediste.
Ovo je sinopsis novog filma Ademira Kenovica "Savrseni Krug," cija je premijera odrzana u Sarajevu drugog maja 1997. godine. osim naseg sagovornika, autor scenarija je Abdulah Sidran, uz saradnju Pjera Zalice. U filmu glume djeca Almedin Leleta i Almir Podgorica, kao i Mustafa Nadarevic, Josip Pejakovic, Jasna Diklic, Mirela Lambic, Amina Begovic, Sultana Omerbegovic, Zaim Muzaferija, Admir Glamocak, Ines Fancovic, Mira Avram, Bozo Bunjevac... Kamera je bila u rukama Milenka Uherke, a muzika je djelo Esada Arnautalica i Ranka Rihtmana. Producenti filma su Sylvain Bursztejn, Dana Rotberg, Peter Van Vogelpoel.
Dan nakon sarajevske premijere, s vidnim olaksanjem, Ademir Kenovic odgovara na pitanja o snimanju filma, Izetbegovicevoj pomoci, ucescu na Kanskom festivalu, suradnji sa Sidranom i SAGA-om, o svojim planovima...
Razgovarao: Senad PECANIN
DANI: Da li si zadovoljan sa filmom?
KENOVIC: Moram priznati da jesam. Cudan je taj osjecaj kad se zavrsi film. Svom prijatelju u Francuskoj sam rekao: "Da mi sad neko kaze da radim ponovo, isto bih napravio." Ne postoji nesto sto sam propustio, nesto za cim zalim. Tako sad osjecam ovaj projekat.
DANI: jesi li razmisljao o tome sta od tebe i od filma ocekuju Sarajlije. Jesi li se plasio njihovih ocekivanja? jesi li imao strah od sarajevske premijere?
KENOVIC: Moj odgovor je - da. mada moram reci i to da, poslije svega sto smo prosli, u meni vise nema straha. Moj odgovor na sve je: bas me briga. Ali ovaj put se pojavio strah. Bio sam uzasno nervozan, brinuo sam da sve protekne bez eksplozija, incidenata, potresa, frke... Mi smo u situaciji u kojoj se ne moze napraviti premijera za pet ili deset hiljada ljudi. Mozemo praviti samo nekoliko malih projekcija. Bojao sam se da ce doci petsto ljudi vise nego sto ima mjesta, pa da ce galamiti sti ne mogu uci. A sto se tice samog filma, bilo mi je lakse utoliko sto nije bilo literarnog predloska, jer su to situacije u kojima ljudi uvijek uporedjuju film sa knjigom. Ali je zato ovo bilo kao dramatizacija dramatizacija unutarnjeg romana kojeg je prezivio svako od nas. E, zato smo insistirali na jednoj potpuno autenticnoj, jednostavnoj ljudskoj prici, koja zadovaljava sve elemente unutarnje logike filma. To je nacin da svako na izvjestan nacin sebe prepozna u filmu.
DANI: Jesi li razmisljao o podsjecanju na stravicne momente ovoga rata? Masakri su u filmu ocito svjesno izbjegnuti.
KENOVIC: Jos od jeseni '92. mi razmisljamo kakvu formu da damo filmu. U odnosu na period prije rata, mi smo danas drugi ljudi. Drasticno smo se mijenjali. Bili smo u permanentnim dilemama kako sve to predstaviti. Mene je samo zanimala ta prica o ljudima. Zasicenost ovdasnjim hororom je potpuna i zato smo isli na tu mikrosredinu, na malu pricu. Shvatili smo da je to najboji nacin da se prikaze sav onaj uzas. Zato smo izbjegli faktografske dijelove. U ovoj formi za koju smo se odlucili, to ne bi funkcionisalo. Htio sam da napravimi film koji nije rekonstrukcija dokumenata, nego mozda rekonstrukcija jednog osjecaja.
KENOVIC: Ono sto sam ja, ustvari, nastojao sve vrijeme priprema i rada na tekstu je da budem istovrmeno i ovdje i vani, bez obzira gdje se u tom trenutku fizicki nalazim. ja mislim da se ta dva stanja, vanjsko i unutrasnje, u jednom trenutku moraju poklopiti. Imao sam srecu da sam radio tu dugacku seriju dvominutnih prica Hajduk Veljkove ulice, koju sam radio i kao koautor i koproducent i koreditelj sa kolegom Patrice Barraillom iz Francuske. Mi smo zajedno dolazili do onoga sto danas mozemo nazvati ujednacenim osjecajem prema stvarnosti ljudi odavde i ljudi sa druge strane, ljudi koji su pod presijom i onih koji nisu pod presijom i onih koji nisu pod presijom. I, ustvari, ja sam nastojao napraviti nesto sto ce ici iznad jednog i drugog osjecaja. Pritom ne govorim o superirornosti, nego i tacki motrsita.
DANI: Ona scena s Bozicem i Francuzima, cini mi se da je to eksplicitna kritika ponasanja medjunarodne zajednice i medjunarodnih organizacija tokom rata u Sarajevu.
KENOVIC: Apsolutno. I nije samo ta, ima i ona sa NATO-m. Moj cilj je bio da precizno pozicioniram ulogu stranih ljudi, kao i organizacija u Sarajevu za vrijeme opsade. Isto tako i nas odnos prema njima. A to sto su oni radili zasluzuje preciznost: ne mogu reci da su stopostotno, ali u globalu sigurno jesu podrzavali jedan uzas na najbestidniji nacin. Htio sam da se to u filmu vidi jasno, isto kao sto sam htio da se vidi da mi znamo za to i da smo vrlo naivno reagovali na cijelu situaciju. Tako, da je meni sada drago da liberalno orijentisana vanjska publika uziva u toj sceni, koja je, u sustini, nedvosmislena kritika njihovih globalnih politickih struktura. Njihove strukture su svojim (ne)cinjenjem podrzavali fasizam koji je harao Bosnom.
DANI: Slicnu stvar imamo i u Hermannovom stripu Sarajevo tango , u kojem Ghali plese tango sa Akashijem. To je vrlo zanimljivo. Interesira me da li je vec bilo projekcija za strance i kako su oni reagirali?
KENOVIC: Na dosadasnjih 12 projekcija film je vec vidjelo vise od 500 ljudi u Francuskoj. Na moje potpuno odusevljenje, mogu reci da su njihove reakcije istovjetne ovim sarajevskim. Ja sam ovdje htio pokazati film jos u, kako da kazem, laboratorijskoj fazi. Bez popratne biografije, bez icega okolo. Htio sam da ljudi vide film bez predubjedjenja. Vec sada postoji zestoka prica o reakcijama ljudi, i to cemo jednom objelodaniti. Gledaoci film dozivljavaju kao blisku pricu. Bilo da su iz Svedske, odakle su dolazili, ili iz Belgije, Holandije, Francuske, Amerike. Jedna novinarka iz Bejruta mi je rekla: "Hvala vam najljepsa, vi ste napravili najljepsi film o Bejrutu koji sam ikad vidjela." Dosla mi je i jedna Irkinja i rekla da je otkrila svoju zemlju u filmu. Jedan uvazeni kriticar iz New Yorka mi je, pored ostalih komplimenata, rekao da mu je ovaj film potpuno promijenio osjecaj prema prostoru, vremenu i ljudima.
DANI: Zasto film nije u zvanicnoj konkurenciji u Cannesu i je li drzava za to kriva?
KENOVIC: Nije mi zao zbog toga. Ja sam, moram reci, imao malu nelagodu da se takmicim sa ovim filmom na takmicenju koje je mjesavina glamura i politike. I razlog postojanja festivala kao sto je Cannes je da filmovi dobiju sto bolju medijsku prezentaciju. Nas film samim cinom otvaranja selekcije vec sada ima nevidjenu medijsku poziciju. Ne vjerujem da nam je ista vise potrebno da bismo postigli osnovni cilj, a to je da jedna ogromna masa ljudi vidi film. Mi vec sada znamo, po broju kopija koje ce se raditi, da ce samo u Francuskoj film, za nase pojmove, imati nezamislivo veliku publiku i da ce biti prezentiran svugdje na svijetu, na svim mogucim mjestima gdje ce moci povuci veliku gledanost.
DANI: Pitanje sam ti postavio zato sto se po Sarajevu prica da ima i necasnih, politickih i privatnih, razloga zbog kojih film nije u zvanicnoj konkurenciji.
KENOVIC: Imam raznih informacija. Ono sto je meni vazno i sto bih volio da ljudi shvate je ustvari nesto sto ce oni shvatiti kroz sest mjeseci. A to je da mi imamo najoptimalniju poziciju za prikazivanje u svijetu. Kanska konkurencija je dobra zato sto pomogne medijsku poziciju filma. U isto vrijeme to traje dva-tri mjeseca i onda film poslije funkcionise na svoj nacin. Mi imamo vrlo snaznu tu pocetnu, startnu poziciju, imamo svu mogucu reakciju svjetskih medija i svjetskih filmskih ljudi. To je u ovom poslu najvaznije. Bitno je da film vidi sto vise ljudi.
KENOVIC: Ja sam slicno postupio i kad smo pravili "Kuduz." Meni tada to ime nista nije znacilo, niti je iko znao sto to znaci. Onda su miproducenti rekli: "Znas, to nista ne znaci." Onda sam ja rekao, sa potpunim uvjerenjem, ljudi ce znati sta znaci. I zaista, poslije je uslo u upotrebu ono "nemoj biti Kuduz i nemoj kuduzati." Naslov je zgodan ako je intrigantan, ako u sebi sadrzi sintezu raznih poruka i naznaka. Nisam htio koristiti nista sto bi bilo "prva lopta" dobre ekonomske upotrebe.
DANI: Je li bilo pritisaka producenata?
KENOVIC: Nije. Nisam imao nikakvih pritisaka, niti bih mogao da ih podnesem. Imao sam odlicnu suradnju , odlicne sugestije, odlicne komunikacije. Ja nisam tip koji moze raditi pod pritiscima. Ne mogu da funkcionisem na taj ancin, i oni to znaju. Jednostavno, sa mnom mogu razgovarati. Naslov im se od pocetka svidjao. Mozda nekim ljudima treba da upotrijebe takav naslov, da koriste ime naseg grada u naslovu. Nama to ne treba. Osim toga, mislim da ce ovaj naslov vrlo brzo postati prepoznatljiv.
DANI: Jesi li racunao na odredjene primjedbe zbog, recimo, Izetbegovica, koji je prvi na dugackoj listi ljudi i institucija kojima se zahvaljujete?
KENOVIC: Ja ne dam pet posto, niti nula koma pet posto, na bilo koje primjedbe povodom necega sto je sa uvjerenjem uradjeno. Ono sto sam ja stavio prikazuje istinu. Ono sto se ne zna je podatak da je prvi covjek kod kojeg sam otisao kad smo bili u potpunim financijskim problemima, bio predsjednik Izetbegovic. I objasnio sam mu sve o filmu i problemima sa kojima se srecemo. On je pitao otkud nam novac. Odgovorio sam mu da ga nemamo, a on je pitao moze li ista pomoci. I pomogao je, ali je rekao: "Nemoj, molim te, ovo govoriti nikome, moglo bi se pogresno protumaciti. Evo vam, pa radite." Pitao me je jos o cemu je prica i kakva su imena. Odgovorio sam mu: "Normalna, nasa: Hamza, Kerim, Gordana, Ivana, Marko, Adis." On je rekao: "Duboko ti se zahvaljujem sto hoces da napravis film koji Bosnu predstavlja u normalnom svjetlu." Zato ne brinem o eventualnim primjedbama. Film koji smo radili izvan bilo kakve politike, izvan ideologije. Taj novac koji nam je dao nije nicim uslovljen.
DANI: Da se jos malo zadrzimo na tim parama. Je li ti predsjednik Izetbegovic objezbjedio novac preko neke institucije, ili su to njegove licne pare?
KENOVIC: Imao je neku donaciju, neko mu je dao da ulozi u neku humanitarnu aktivnost. Rekao je: "Evo ti dio toga, neka ide za film."
DANI: Reci mi kakva je sada situacija? Moze li se danas u Bosni snimati film bez potpore vlasti?
KENOVIC: Film je cudna zivotinja. On se moze snimati svakako, ali to nikako nije dobro. On se, ozbiljno govoreci, ne moze snimiti bez potpore vlasti, vlade, drzave. Treba, prije svega, znati sta je film. Film je vlasnistvo svih ljudi jedne drzave, i film je pordukt svih ljudi te drzave. To znaci, drzava treba da ima svijest o tome i da se potpuno jasno odredi da li ce ulagati i koliko energije i finansija u film. Isto kao sto, recimo, ulaze u skolstvo, tako treba biti i sa filmom.
DANI: Po tome smo jos uvijek daleko od Zapada, je li tako?
KENOVIC: Mi smo daleko od svega. Medjutim, siguran sam da ce se ovdje formirati normalna svijest, unutar koje ce se podrazumijevati da drzava brine o filmu kao jednoj ozbiljnoj stvari. I da podrzava jedan normalan nacin produciranja filma u koji ce nasa drzava, buduci vrlo skoro clanica Evropske unije, biti clanica filmskog evropskog fonda ciji je clan nas film postao prije tri godine. Ovo o cemu ja sada pricam je ideal. U ovom trenutku jos smo dosta daleko od tog ideala, ali ga se zbog toga ne treba odreci. Ulozit cu svu svoju energiju za stvaranje uslova u kojima ce drzava uloziti zestoka sredstva u film. Jer, ako ima filma, ima i drzave.
KENOVIC: Siugrno je da film koji je snimljen prvi na izvjestan nacin dati pecat poslijeratnoj produkciji. Normalno, ja ne znam da li je preskocena ta faza, ja zaista ne znam...
DANI: Da li je ta faza uopce potrebna?
KENOVIC: Ako je film dobar, onda - zasto da ne? Na jedan nacin razmisljas o "Kozari," a na drugi o "Neretvi." Kazes, "Kozara" je dobar film iako je partizanski, a ovaj je grandomanski. Ne bih volio da budem potpuno striktan u vezi ovog odgovora, zato sto bi to na izvjestan nacin znacilo da definisem kakva bi trebala biti kinematografija prema mom liku i djelu, kako ja mislim. Ne, ja mislim da se ljudi razlicito izrazavaju i da postoje razliciti, ponekad suprotni modeli dobrog filma. Jedino sto ne bih podrzao, to je ratni spektakl. Ne mislim da je nesto specialno dobro. Sa druge strane, u Americi je napravljeno par vijetnamskih filmova koji su zestoko dobri.
DANI: A hoce li bosanski filmski stvaraoci odoljeti potrebi drzave da pravi propagandne filmove o ratu u Bosni?
KENOVIC: Normalno, sve funkcionise kao propaganda. Sve funkcionise kao politicko. Ako se nesto predstavi bez ocigledne namjere da to bude, ako se predstavi nesto kao jedna normanla, obicna ljudska prica, onda takav film vise govori i o ljudima i o ambijentu i o svemu ostalom nego sto spektakularnih filmova koji ce plakatski govoriti o istoj stvari. Ja bih volio da se takvim iskusenjima odoli. Mislim da ce kontraproduktivno biti ako neko bude po zadatku pravio odredjene nacionalne filmove, odredjene politicke filmove. Ja to ne bih podrzao ni na kakav nacin, a da li ce se nesto slicno desii, ja ne znam.
DANI: Moze li se "Savrseni Krug" smatrati kontinuitetom te sarajevske filmske poetike, Matica, Krvavca, Kusturice, onoga sto si ti ranije radio?
KENOVIC: Ja mislim da moze. Normalno, nije moje da govorim o tome, da to objasnjavam, da ulazim u neku teoretsku analizu takve stvari. Medjutim, posto je film radilo sto pedest ljudi, koji su radili i ove druge filmove, onda je krajnji rezultat, ustvari, zbir detalja koji se slijevaju u jednu zajednicku cjelinu. On dobija i znakove, i emocije, i osjecaje svega sto zivi ovdje, a sto je zivjelo i prije. Dakle, odgovor na tvoje ptianje glasi: "Da! Plus zestoko ratno iskustvo."
DANI: Koliki je bio budzet filma?
KENOVIC: Oko 15 miliona francuskih franaka. To je oko cetiri i po miliona maraka.
DANI: Sta znaci budzet za jedan ovakav film? Recimo, da si imao jos dva miliona maraka u budzetu, da li bi film bio bolji?
KENOVIC: Ja mislim da ne bi. Mislim smo mi imali onoliko koliko je ovom filmu trebalo. Ovaj budzet je i pravljen prema potrebama filma, te smo ga mi onda uskoro i imali. Budzet se odnosi najvise na dane, nedjelje snimanja, na tehniku, na obradu. Htjeli smo da to bude kvalitetno obradjeno. Ova prva projekcija koju smo gledali nije najoptimalnija projekcija ovog filma. Mi, recimo, imamo ton Dolby Stereo Surrounding, digitalni, koji zvuci fantasticno u salama u kojima za to postoje tehnicki preduslovi. Mi smo htjeli da to bude na nivou na kojem su radjeni svjetski filmovi. Na to ide najveci dio budzeta. Ostalo je sve bilo radjeno po nekim nasim normama... Vrlo je tesko naci neku sredinu, da li ce to biti hrvatske cijene, holandske, francuske ili sarajevske cijene. Ili, ako su cijene sarajevske, da li govorimo o danasnjim ili o onim od prije sest mjeseci. Zna se koliko je sve to variralo. Iako ja mozda i nisam najbolja osoba da govorim o tome.
KENOVIC: Osjecam uzasno olaksanje. Iscrpio me je vise nego ista. Svaki dio procesa je jako tezak. Svaki element koji smo trebali da ostvarimo bio je strasno komplikovan. Sve vrijeme sam bdio nad potpunim, delikatnim, ispravnim kanalisanjem svega. To je jedna cjelina koja se kreira od detalja. Stvara se jedna potpuno nova logika. To ije nesto sto je poznato. Kao da stvarate neku skulpturu u prostoru, u vazduhu. Film mi je oduzeo mnogo energije, ali mislim da mi je ovih pet godina nadoknadila sinocnja projekcija. Ako ne svih pet, onda makar pola.
DANI: Hoce li sarajevsko ratno iskustvo nuzno odrediti tvoje detaljno stvaralastvo?
KENOVIC: Za sve one koji su ga okusili izvjesno je da ce sarajevsko ratno iskustvo odrediti nas zivot u buducnosti. Svima, do kraja zivota. To ne znaci da cu nastaviti snimati filmove u Sarajevu. Nekada ce to znaciti upravo obrnuto. Da cu u sljedec projektu zeljeti da pobjegnem u apsolutno drugo vrijeme, drugi prostor, drugi ambijent i drugi osjecaj. Da bih u kontrapunktu imao vremena da "uzmem vazduha."
DANI: Sta se dogodilo sa SAGA-om? Primjetno je da SAGA nije ni na koji nacin ucestvovala u zavrsnom radu filma.
KENOVIC: SAGA je uradila svoju ulogu, po mom misljenju, filmsko-istorijsku. U toku rata je zavrsila svoje egzistiranje zato sto je vecina autora prestala funkcionisati na taj nacin, kao autorski clanovi SAGA-e. Sa druge strane, u nekom producentskom smislu, SAGA je uradila neke poteze kojima je izgubila formalno i legalno pravo na ucesce u ovom projektu. Tako da je to projekat koji pripada proslosti.
DANI: Razgovarajmo malo o djeci koja glume u filmu. Kako si ih odabrao? Cuo sam da ste imali ozbiljnih problema kad je film zavrsen, da je jednomod djecaka bilo zao, da nije mogao shvatiti da je snimanje zavrseno.
KENOVIC: On je plakao na Bolu, zestoko. On je u stvari htio da vidi tu tetku u njemackoj, i on je mislio da mu je Mujo sada, zapravo, otac. On je potpuno zivio taj zivot. kao sto je mala Ivana Legin potpuno zivjela svoj u "Kuduzu." Djeca se identifikuju, oni misle da je to stvarno. Ovaj drugi je potpuno ozbiljan glumac, koji je shvatao sta se radi, dok je mali zivio, iako je tehniku znao savrseno. Trazili smo jednog djecaka koji ce glumiti gluhog i drugog koji ce prevoditi. Kad smo se na kraju odlucili, izmedju 4.000 djece, za ovu dvojicu, na pocetku samog snimanja smo shvatili da je onaj manji, onaj koji prevodi, ustvari nagluh, jer je bio oglusio od granate koja je udarila pored njegove kuce, u stalu.
DANI: Da li trazi da se snimanje nastavi?
KENOVIC: Sada trazi da se snima nastavak. Ono sto je za njih znacajno i sto je, mozda, najdivnije je to da su oni jucer imali svjetsku premijeru filma i da su prvi put u ivotu vidjeli veliki ekran. Sjedili su u prvom redu. Tri puta su gledali. Kada sam ga pitao kakav je film, memo je rekao: "Divan je, samo tuzan, jer sam poceo plakati." U kojem momentu? "Kada sam poginuo. Bilo mi je zao sebe." Mi smo imali ozbiljnu pretragu. Cetiri hiljade djece smo isprobali.
DANI: Koliko ste puta ponavljali scene, koliko im je trbalo da nauce?
KENOVIC: Ogroman broj puta. Recimo, sa probama pedest-sezdeset puta. Iskoristili smo 50.000 metara trake, a film je dug oko 3.000 metara. Odnos je otpirlike jedan prema petnaest. To znaci desetak do petnaest dublova. Nekada je to 5, nekada 25. Ali da bi se isprobale komplikovane scene, moraju se prvo probati dijalozi, onda kamere, pa svjetla, pa ostalo. Na kraju ispadne 60 proba. Tu je ogromnu ulogu igrao Mustafa Nadarevic, koji je potpuno fascinantno radio sa glumcima, sa kolegama.
KENOVIC: On je moj drugi izbor. Prvi je bio Sidran. I ja sam na kraju nagovorio Sidrana da glumi tu ulogu. I onda smo zajedno, kad smo se uspjeli sabrati poslije tog dogovora, shvatili da bi to bilo potpuno nemoguce, iz hiljadu razloga. Tu je zaista trebao jedan zestoki profesionalac, a Mujo je zaista sve vrijeme tu funkcionisao kao "prva rezerva." Ja sam njenu godinu dana ranije dao da cita jednu verziju scenarija i on se pripremao. Rekao mi je: "Ja sam raspolozen da igram sta god ako Sidran bude igrao tu ulogu." I onda smo shvatili da jedino on to moze igrati. Ovdje se ne radi o tome ko je Sarajlija, ko je sta prezivio, ko je odakle. Primarna stvar je da mora biti fantastican glumac, da mora biti lider. Mora biti sposoban da shvati sustinu, mora odgovarati liku. Scenarij izabere glumca. Ja nisam imao niti sekunde sumnje da Mujo, nakon svih tih sumnji, biti apsolutno prihvacen od ljudi u Sarajevu, da ce biti prepoznat kao njihov i da ce biti odagnane sve te sumnje. Jer on je, ustvari, profesionalac koji je duboko usao u sve ono sto su ljudi ovdje prezivjeli.
DANI: Kako je funkcionirao Sidranov i tvoj rad na scenariju? Govorilo se cak da postoje nesporazumi izmedju vas dvojice.
KENOVIC: Normalno, izmedju scenariste i reditelja uvijek postoji nesporazum, zato sto je scenarista knjizevnik i smatra da je jedino dobro djeli scenarij, a reditelj mora, nazalost, pretvoriti taj scenarij u sliku koja scenaristi nikada ne moze biti onakva kakvu je on napravio... Medjutim, posto se mi dobro znamo i posto se volimo, te sitne konfliktne situacije koristimo kako bismo poboljsali ono sto je osnova, scenario. Ono sto je najbitnije, najznacajnije u filmu, bilo u kojoj fazi da je nastalo, i bilo kojoj formi, odise onim sto je Sidranov osjecaj svijeta, sto je njegovo duboko duhovno shvatanje okoline.
DANI: Jesi li razmisljao o tome kako bi bio primljen u Beogradu?
KENOVIC: Mis mo ovaj film napravili da ga vidi dvije miliarde ljudi. Koliko god vise moze. Ja sam zainteresovan, normalno, da ga vidi, prvo cijela Evropa, zatim cijela Amerika, pa Daleki Istok. Doci ce na red i te zemlje, Bugarska, Rumunija, Srbija, prikazat ce se i tamo. Ali ne sad. Sada to podrucje nije moj prioritet.
DANI: U posljednja dva dana desile su mi se dvije strasne stvari. Prva je bila Glamockov "San ljetne noci" u Narodnom pozoristu i onda tvoj film. Ja sam poslije zakljucio da su umjetnici u Sarajevu nekoliko kopalja iznad nasih politicara.
KENOVIC: Maloprije sam rekao da ja nista u ovom filmu nisam radio pod pritiskom. Ja sam bio apsolutno slobodan. Takva je vrsta naseg posla da mi mozemo osvojiti sebi slobodu odmah, direktno, neprikosnoveno. Nazalost, to nije stvar sa politikom. Tamo je pritisak glavni princip djelovanja.
DANI: Je li ovaj film pokazao da u Sarajevu ovakvi dogadjaji, ovakvi kulturni domasaji, predstavljaju eksces, ili je u gradu zaistan sacuvan duhovni supstrat koji omogucava ovakve stvari?
KENOVIC: Meni su rekli da je "Tosca" bila odlicna. Znam da su likovni umjetnici pravili izuzetne izlozbe, izuzetno cijenjene u svijetu. Svugdje, u Veneciji, u Washingtonu, u new York... Svjedoci smo, mozda, i nevjerovatne hiperprodukcije knjizevnosti. Potpuno fascinatna poezija. Ja mislim da sam u pravu kad tvrdim da to nije eksces ni u kom slucaju. Ovo je nesto sto se prirodno nastavlja svim onim uspjesnim stvarima koje ovdje ljudi rade ulazuci ogromnu energiju.